Taj brijeg na kojem često miruje moj pogled
dok sjedim sam u sobi! Pust je: tu ne raste ništa
Tek kamenje se golo plavi.
Mi gledamo se nijemo. Brijeg i čovjek.
Ja nikad neću znati gdje se sastaje naš različiti smisao.
Pod brijegom voda teče. I ljudi se muče radom.
Brijeg stoji, plav i visok, susjed neba.
U noći ga ne vidim. Svi smo duboko u noći
Al znadem: on je tu! Ko ćutanje je težak.
Mi rastat ćemo se tuđi jedan drugom.
Ja umrijet ću. Brijeg se neće maći,
ta plava skamenjena vječnost.
(A.B. Šimić)

U spomen na našeg preminulog profesora i drage kolege i prijatelje:
prof. Stanko Jurilj
Danijela (Džajkić) Crnjac
Ljiljana Sabljić

Generacija 1995/1996, maturanti Gimnazije fra Dominik Mandić